Istorija anglikanske zajednice u Srbiji
Istorijat anglikanskog prisustva na prostorima Srbije i bivše Jugoslavije svedoči o izuzetnim ekumenskim vezama, međusobnom poštovanju i prijateljstvu koje prevazilazi konfesionalne razlike. Iako je zajednica po broju vernika uvek bila mala, njen kulturni i duhovni uticaj, kao i dubina veza sa lokalnom sredinom, imaju istorijski značaj.
Prvi svetski rat i ekumenski temelji
Ozbiljniji kontakti i približavanje Crkve Engleske (Anglikanske crkve) i Srpske pravoslavne crkve započeli su u dramatičnim okolnostima Prvog svetskog rata. Nakon tragičnog povlačenja srpske vojske i naroda, stotine srpskih bogoslova i izbeglica našlo je utočište u Velikoj Britaniji, gde su im anglikanski krugovi pružili neprocenjivu obrazovnu i materijalnu podršku.
- Vladika Nikolaj Velimirović u Londonu: Ključna ličnost ovog perioda bio je tadašnji jeromonah Nikolaj Velimirović, koji je poslat u diplomatsku i duhovnu misiju u Britaniju. Njegovi govori širom zemlje, a posebno istorijska propoved u katedrali Svetog Pavla u Londonu na Vidovdan 1916. godine, duboko su dirnuli britansku javnost. Nikolaj je postao blizak prijatelj sa kenterberijskim arhiepiskopom i drugim anglikanskim velikodostojnicima, otvarajući vrata ekumenskom dijalogu.
- Humanitarne misije: Britanske medicinske misije, predvođene ličnostima poput dr Elsi Inglis (Elsie Inglis), ostavile su neizbrisiv trag u srpskom narodu kroz rad u ratnim bolnicama. Sećanje na njih i danas se čuva u diplomatskim rezidencijama u Beogradu (poput Elsie Inglis House).
Međuratni period i gostoprimstvo u Patrijaršiji
Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Beogradu se formirala stalna zajednica britanskih i američkih građana, uglavnom diplomata, inženjera i trgovaca. Pošto zajednica nije imala sopstveni hram, bogosluženja su obavljana povremeno, uz posete anglikanskih kapelana iz drugih evropskih centara poput Trsta.
U istoriji ekumenizma ostaće upamćen izuzetan gest srpskog patrijarha Dimitrija iz 1928. godine, koji je dozvolio grupi anglikanskih vernika da prime pričešće na pravoslavnom oltaru u Beogradu. Taj čin je bio izraz dubokog prijateljstva i solidarnosti stečene u ratnim godinama.
Početkom 1930-ih godina, Srpska pravoslavna crkva je načinila još jedan korak bez presedana — ustupila je kapelu Svetog Simeona Mirotočivog u novoizgrađenoj zgradi Patrijaršije (u ulici Kralja Petra) na korišćenje anglikanskoj zajednici za njihove praznične i nedeljne službe. Ova kapela je decenijama služila kao glavno liturgijsko mesto beogradskih anglikanaca, postavši jedinstven simbol bratske saradnje dveju crkava.
Hladni rat i opstanak chaplaincy-ja
Tokom Drugog svetskog rata rad zajednice je bio privremeno prekinut usled okupacije. Nakon uspostavljanja socijalističke Jugoslavije, anglikanska zajednica se ponovo okupila oko kapelanije koja je služila prevashodno stranim diplomatskim porodicama akreditovanim u Beogradu.
U teškim godinama Hladnog rata, kapela u zgradi Patrijaršije ostala je svetionik duhovnog života i mesto okupljanja za vernike koji su dolazili iz različitih ne-pravoslavnih hrišćanskih tradicija engleskog govornog područja. Redovne službe su nastavljene zahvaljujući blagonaklonosti potonjih srpskih patrijarha.
Savremeno doba i tranzicija u nove prostore
Sa promenom društvenih i političkih okolnosti krajem 20. i početkom 21. veka, pojavila se potreba za redefinisanjem prostora u kojem se zajednica okuplja. Nakon incidenta iz 2002. godine, kada je grupa ekstremnih pojedinaca sprečila održavanje anglikanske službe u Patrijaršiji (što je SPC oštro osudila), bogosluženja su iz bezbednosnih i praktičnih razloga postepeno premeštena iz Patrijaršije.
- Boravak u Višegradskoj: Zajednica je jedno vreme (oko 2017. godine) održavala službe u iznajmljenom prostoru u Višegradskoj ulici, trudeći se da održi kontinuitet liturgijskog života.
- Gostoprimstvo u Makedonskoj: Danas se liturgijski život parohije St. Mary's odvija u Zimskoj kapeli rimokatoličke crkve Svetog Petra Apostola u Makedonskoj ulici broj 23. Isusovačka zajednica u Beogradu je velikodušno ponudila svoje prostore, čime je nastavljena tradicija međukonfesionalnog gostoprimstva i ekumenske solidarnosti koja krasi istoriju anglikanaca u Beogradu.
Ova istorija seljenja i oslanjanja na pomoć pravoslavne i katoličke braće svedoči da su hramovi sagrađeni od ljudi i njihovog uzajamnog poštovanja važniji od zgrada od kamena.